U prošlosti je rađanje u kasnijim godinama uglavnom značilo četvrti, peti ili šesti porod. Više poroda znači i mogućnost više komplikacija. Međutim, danas rađanje u kasnijim godinama obično podrazumijeva ženu koja rađa prvi put te je u dobroj formi i vodi brigu o sebi. U tom smislu, njena trudnoća može proći bez ikakvih problema. Nažalost, starija dob sa sobom jednostavno nosi veće zdravstvene rizike, i kad žena nije trudna, posebice od dijabetesa, hipertenzije i drugih kroničnih bolesti, koje mogu utjecati na trudnoću i porod. Zato je uobičajeno starija žena pod strožom kontrolom u vrijeme trudnoće.
Sve svjetske statistike pokazuju da se žene odlučuju za trudnoću kasnije, a najveći porast trudnoća zabilježen je u dobnoj grupi od 35-39 godina. Međutim, postoji postepeni pad plodnosti u žena iza 30-te godine, a posebno iza 40-te. Ovo za konkretan par ne mora ništa značiti, jer mogu uspjeti ostvariti trudnoću nakon vrlo kratko pokušavanja, ali postoji i pojačani rizik neplodnosti. Smatra se da je oko 20% žena iza 35-te godine života neplodno.
Kako se žena približava menopauzi, njena se zaliha jajnih stanica iz jajnika ubrzano troši. U mlađoj dobi obično u jednom ciklusu sazrije jedna jajna stanica, a iza 37-me godine života nerijetko dvije. Zato se u “starijih” žena češće događaju blizanačke trudnoće u usporedbi sa mlađim.
U starijih trudnica češće se javljaju neke trudnoćom izazvane komplikacije, kao što su dijabetes izazvan trudnoćom (gestacijski dijabetes), nisko položena posteljica i prijevremeni porod. Sve ove komplikacije mogu dovesti do problema u trudnoći ili kasnije, u porodu i kad se dijete rodi. Također, u starijih je trudnica vrlo malo, ali ipak povećana učestalost smrti djeteta u maternici na samom kraju trudnoće.
Žene u tridesetim ili četrdesetim godinama života, a koje se odluče na trudnoću, obično žive zdravo, razumiju potrebe svog tijela i brinu se za njega, i samim tim bolje podnose trudnoću i njene simptome. Također, svjesnije su zahtjeva djeteta koje će doći na svijet, i bolje podnose prilagodbu novom, drugačijem načinu života.
Iza 36-te godine života preporučuje se učiniti ranu amniocentezu, koja je pretraga kojom se u 17-tom tjednu trudnoće uzima manja količina plodne vode, koja se zatim analizira, pri čemu se utvrdi da li dijete ima neku od genetskih anomalija, npr. Downov sindrom. Učestalost rađanja djece sa Downovim sindromom također raste sa godinama.
Prije amniocenteze moguće je napraviti i takozvani kombinirani test rizika, koji se radi u 12-tom tjednu. To je test koji kombinira ultrazvučni nalaz fetusa sa biokemijskim pokazateljima, i izražava se kao povećani ili smanjeni rizik (u odnosu na dobni rizik koji je poznat) da se rodi dijete sa Downovim sindromom. Ukoliko su rezultati ovog testa nepovoljni, moguće je ženu uputiti na raniju pretragu, biopsiju korionskih resica (Chorion villus sampling, CVS), kojom se onda utvrdi ima li dijete uistinu Downov sindrom. Smatra se da je biopsija korionskih resica nešto rizičnija pretraga od rane amniocenteze pa se žene u Hrvatskoj uglavnom upućuju na amniocentezu. Međutim, prednost CVS-a je u tome što će žena koja nije spremna roditi dijete sa Downovim sindromom to saznati značajno ranije (oko 2 mjeseca ranije) nego žena koja je bila na ACZ.
Ukoliko je žena starija, veća je i šansa da će njen porod završiti nekakvom medicinskom intervencijom – epiduralnom analgezijom, vakum ekstrakcijom, ili carskim rezom. Ne postoji nekakav poseban razlog za to, osim možda što u starijih žena trudovi obično nisu tako dobri kao u mlađih. Međutim, ne postoje nikakve specifične preporuke, i porod starije žene, kao i mlađe, u potpunosti ovisi o njenom stanju i o stanju djeteta u tom trenutku.
Starije majke ponekad su iskusnije, opuštenije, samopouzdanije, što dolazi sa dobi, i to može biti prednost. Međutim, s dobi dolazi i svjesnost da puno toga u životu može završiti loše ili krenuti krivo, a to može pridonijeti dodatnim strahovima i nervozi.
